Poezija je oduvijek imala moć i snagu da nas ojača u teškim trenutcima, probudi nadu, osnaži vjeru.

Mnogi od nas poželjeli su, barem nekad u svojemu životu  izraziti svoje misli i osjećaje pišući stihove i posvećujući ih nekomu ili nečemu jako dragom i posebnom.

Ako nam ne ide baš stvaranje novih, naših stihova, ništa za to!

Brojni su pjesnici već odavno umjesto nas izrazili sve nijanse osjećaja koji nas obuzimaju, osobito „nekako s proljeća“.

Kako su se u ovoj školskoj godini puno družili sa starim hrvatskim pjesnicima, poglavito renesansnim, petrarkistima,onima koji  nas i danas oduševljavaju „pjesmama ljuvenim“, učenici 2.b su na jednom od satova hrvatskoga jezika prezentirali svoje doživljaje te lirike.

Recitirali su stihove Šiška Menčetića,Đora Držića,Nikše Ranjine,ali i svoje „stihove ljuvene“.

Pokušali su dokazati da poezija nije staromodna iako danas nije osobito na cijeni.

U veselom, proljetnom ugođaju, starim su stihovima pridodali  malo svojeg suvremenog šarma, ali ponekad im i oduzeli ponešto od onodobnog, s kojim se baš ne znaju nositi ili im za njegovo oživljavanje treba više vremena i volje.

Sigurno je jedno - poeziju, pa i ovu  staru,treba demistificirati i pustiti je među nas u svakodnevicu, jedino tako ćemo je oteti zaboravu, a dati joj više od suhog životarenja u čitankama što ona zasigurno zaslužuje. (ostale slike pogledajte u fotogaleriji)